Bjese ljetnje vece palo
sunce s neba odlutalo
i zaspao val
a na pjesku ispod stjene
grlio je nju i mene
neki topli zar, tihi maestral
Katkad tamo iz plave tmine
nad livadom od pucine
gledao bi nas
obasip'o nasa tijela
suhim zlatom svog fenjera
ljubio joj lik
svetionik, svetionik
A nocas me more pita
bas na istom zalu tom
u zagrljaju mjesto s kisom
zasto ne dodjoh sa njom