Kada se kise i oluje stisale budu
i kreket zaba po blatnjavom putu bude utihao
i kad raspjevani zvuk zvona sa katedralskog tornja
zaustavi i nadjaca bolnu pjesmu vjetra
a aleje ponovo ozive zivotom proljeca
ja kliktacu nestanku svome
Tada, draga, sigurno necu vise morati cekati i po pola sata duze
sklonjen u sijenci fenjera, prokisao do koze, tvoj korak laki
znam, tebi se nikada zurilo nije
a ja baksuz, bas u jesen se zaljubih
Ali nije vazno, ja evo klicem
jer rekose mi
iza svakog nestanka rodjenje nice